Živeći u tuđini, normalno je da većina nas putuje kućama ili pak negdje drugdje u svijet avionom. Samim time, uglavnom moramo nekoga tražiti uslugu da nas odveze do aerodroma, jer u Norveškim bespućima nije baš svima moguće koristiti javni prijevoz za te potrebe. Od kada sam ovdje, nebrojeno puta sam odvozio ili kupio sa aerodroma i naše ex Jugoviće i ostale došljake. Danas sam imao priliku voziti jednoga Litvanca, njegov posljednji put iz Norveške.
Radi se o kolegi sa bivšeg posla. Čovjek od svojih 42 godine koji je većinu odraslog života proveo radeći po stranim zemljama. U svemu tome pratila ga je njegova bolja polovica s kojom je skupa dvadesetak godina. Uvijek su se vozili bolji auti, sagradila se kuća u Litvaniji, gotovo skroz otplatio stan u Norveškoj. Jedino, od svega tog rada nikada nije bilo pravo vrijeme za potomke.
Nekoliko mjeseci ranije, vozio sam ga mnogo puta. Svakog ponedjeljka i petka provodili smo par sati putujući. - U bolnicu. Dijagnosticiran mu je rak na mozgu. Bila su dva tumora od kojih jedan nije bilo moguće operirati. Uslijedila je kemoterapija i zračenje koje su davale nadu da će usporiti rast tumora koji ostaje. Unatoč svemu, prognoze su maksimalno dvije godine.
Prije nekoliko dana išao je na kontrolu, provjera koliko je ustvari liječenje bilo uspješno. - Bezuspješno je. Tumor i dalje neometano raste, a što je najgore, pronašli su i dva nova. Doktori su odustali od daljnjeg tretmana.
Zamolio me da mu pomognem još u toj posljednjoj vožnji do aerodroma. Naravno rekao sam, ali misao da ga vozim posljednji put, čovjek kojem su se crne prognoze još više vremenski približile, traži me da ga vozim kako bi mogao otići i umrijeti u svojoj zemlji, kad već život nije tamo provodio.
Sama vožnja protekla je dobro, no na samom aerodromu, posljednji stisak ruke, osjećao sam kao da sam ja kriv, kao da ga ja šaljem tamo da umre.
