Dosta mi mosta!

Ovo je most koji ima utjecaj na moj život u Norveškoj. I na poslovnom i na privatnom planu i to negativno u oba slučaja. Doduše i pozitivno samim time što je izgrađen, ali problem je u naplati prelaska.

S obzirom da taj most postoji, moja firma opslužuje mušterije s one strane mosta. To je dio moje rute. Prošlo ljeto svaki radni dan prelazio sam most jer smo upecali i neke nove mušterije, tako da sada jedva sve njih tamo uspijem namiriti. No problem se javlja zimi kad ti hoteli zamru, kada narudžbe padnu na 5% onog što imamo ljeti. No pustimo posao na stranu, vikend je.

Most mi je bio i ljubavna prepreka jer je bolja polutanka živjela s one strane, a ja s ove. Susreti su bili rjeđi jer most je skup. A ljubav je taman pukla kad je most poskupio za nekih 55%. Da da, ni manje ni više, sa 75 kruna na 114,40.
Da, znam da je čudna ova cijena, ali to su cijene sa popustima. Nekada je most koštao 150 kruna, ali bilo je moguće imati popust od 50%. Onda su kao snizili cijenu na 143, ali popust su smanjili na 20%. I baš mi nešto sad sinulo, most je dugačak 1,4 km, a cijena je 143 krune. Znači kruna za svakih 10 metara.

E i tako jedan dan nekako je ispalo da idem u posjetu kod te bivše. Prvo smo malo bili neprijatelji, ali ajde sad je to već odmaklo i možemo popričati kao ljudi. A posjet mi je dobro došao da se malo maknem iz mog sela, jer ima više da poludim od sela i seoskog života. Plan je bio da dođem autom do mosta, prepješačim ga, a ona me s druge strane pokupi svojim autom. Tako je i bilo.

Divan sunčan dan. Doletio sam tamo autom, parkirao, te veselo krenuo. Odmah da okinem koju sliku, dok most nije pobjegao. Naravno, uopće ne gledam da sam krenuo krivim putem. Tek kad sam se popeo previsoko i kad sam vidio neku kuću, postalo mi je jasno da je onaj niži put dolje onaj kojim sam trebao ići.

Spustio sam se na početak pa ajd ponovo, ali pravim putem ovaj puta. Onda tu ima jedan mali tunelčić za pješake koji se spaja sa tunelom za aute, koji pak izlazi na most. I tako, ravnica od 1400 metara, korak po korak, vrijene stoji, most stoji, ja kao da stojim... Tek poneki auto protutnji i razmišljam kako će on jadnik morati platiti prijelaz. Meni je besplatno. Eto samo što derem đonove. I koljena, i gležnjeve....

Na kraju mosta opet se ulazi u planinu i tu se automatski bubregom plaća prijelaz. A tu je i opet jedan mali pederski tunelčić za nas - pješake.

Kad sam se dočepao kraja, uvidio sam da ima još dosta za hodanje. Po mojoj procjeni bar još pola dužine mosta ima put kojim se dolazi gore do parkirališta. Prije nekoliko godina isto sam jednom prilikom prešetavao preko tog mosta i znam da ima taj uspon, samo onda je to više bila šetnja tamo pa vamo i bilo je ležerno. Ovaj put me čekao prijevoz pa nisam baš htio kasniti. Kasnio sam ipak, što nije svojstveno meni.

Ovaj put idući pješke preko mosta primijetio sam neke detalje koje ne vidim kad vozim preko njega. Siguran sam da su svi mostovi takvi ili puno gori, ali nekako mi odaje dojam da se s obzirom na visoku cijenu most uopće ne održava adekvatno.

I nema se tu šta puno reći o mostu osim da me ometa u svakodnevnom životu. Nikad me prije niti jedan most nije maltretirao kao ovaj, niti mi išta određivao u životu. Izgleda da nekada čovjek u životu naleti i na problematični most.