Sere mi se kad započne dijeljenje savjeta sa "Ja da sam samac kao ti, ja bih..." Prvo, nitko te nije pitao šta bi ti napravio da si samac kao ja. Drugo, zaboli me šta bi ti da si samac kao ja. I treće, kakvo je to definiranje mene kao samca? Zvuči kao da ja biram takav način života, a ne kao jednostavni splet loših okolnosti i nemogućnost upartnerivanja sa trenutno nepronađenom.
U posljednje vrijeme sve više razmišljam o selidbi i promjeni posla. Ovakav način života ne vodi nikuda. Kad to nekome spomenem mnogi odmah to protumače kao da očekujem savjete. Tamo će ti biti ovako, onako, nije to kako si ti zamislio, bla bla bla. I onda krene ona najgora, ja da sam samac kao ti, ja bi to, to i to. A ja uglavnom ne bih ono što bi oni. Lako je tuđim, khm, životom gloginje mlatiti.
On da je samac išao bi i vozio kamion na daleke rute na neki period dok ne uštedi pare. Nikad tu nema iznosa koji bi trebalo uštedjeti niti razloga za što bi se to štedjelo. A nitko ne spominje i da bi takav način života uvelike produbio samački stil života. Ne treba mi veća količina samoće.
Selidbi na drugu lokaciju unutar norveške većina se protivi uz razne argumente, ali zato pitaju zašto ne bih otišao u Švedsku ili Njemačku. Nitko od njih nema nikakvih iskustava u Švedskoj i Njemačkoj, ali spremni su to preporučiti. Pa eto, ne bih. Barem sada tako razmišljam, a to ne znači da neću promijeniti stav. Sada mi se seli negdje u veću civilizaciju u Norveškoj. S obzirom da ionako nemam nikakvu sigurnost na poslu potreban mi je novi posao, a to vjerojatno samo po sebi iziskuje fizičku relokaciju. Zašto onda ne pokušati preseliti se tamo gdje mi se čini da bih trebao preseliti?
A kad krenem objašnjavati zašto baš tamo, tad shvate da sam skroz lud. Iz njihove persprektive barem.