Da li je danas najkraći dan ili je pak najduža noć? Iz norveške perspektive definitivno je danas najduža noć. Pa danas se ne bi trebalo ni govoriti danas, nego noćas. Ovaj mrak nije ni za ljude, a kamoli za mene.
Zadnji i prvi mjesec u godini vrijeme je ubitačnog mraka u Norveškoj. Još je ovdje u južnijim krajevima koliko toliko dobro. Ne želim isprobavati kako je sjevernije. Sasvim mi je dovoljan i ovaj mrak ovdje. Evo sada dok pišem ovaj tekst, prošlo je 9:30 taman, razdanjuje se. Mrak je odlučio ipak malo dati šansu dnevnom svjetlu, ali neće tu biti puno svjetla jer su se oblaci potrudili propustiti možda jedno 20% svjetlosti. I takvo oblačno vrijeme u kombinaciji sa kratkim danima traje već nekoliko tjedana.
S tim nedostatkom svjetla kreće prebacivanje u hibernaciju. Funkcionira čovjek donekle, ali budnost, koncentracija, volja, sve je to na nekim minimalnim nivoima u odnosu na normalu. Ustaneš ujutro, a pojma nemaš zašto to činiš, jer jutra nema. Ako je jutro zaspalo, kog vraga onda ja ustajem? I tako nekoliko sati provedeš u mraku, pa onda kao ima nešto malo dana, ali nisi siguran da li je to dan ili samo prolazi auto sa upaljenim svjetlima. Opet se smrkne i u 8 navečer imaš dojam kao da je ponoć.
Jučer sam došao s posla, nabacao nešto u želudac, nisam vidio što točno jer je u vrijeme ručka bio mrak, te se zavalio da odmorim. I potpuno se oduzeo. Zahrkao sam kao nikad. A red je valjda s obzirom da je najduža noć. Nisam samo siguran da li je najduža noć prije 21og ili nakon. Za svaki slučaj mogao bi opet ponoviti dvanaestosatni hrkanac noćas. Sigurno je sigurno.
Evo i sad dok ovo pišem bulaznim kojekakve gluposti. Baš me dotuče ovaj mrak svake zime. Al standard...
Razgovaram neki dan na jednoj fešti sa jednim likom o mraku. On je ovdje gotovo cijeli svoj život i ja govorim kako se još nisam baš priviknuo na nedostatak sunca. Odgovara on kako se na to nikada ne privikneš. Baš me utješio. On je došao ovdje kao klinac od par godina i ne sjeća se kako je to ugledati sunce u zimi, a opet mu nedostaje.
Idem gurnuti glavu u mikrovalnu da se malo razbudim...