...organizmu snagu daje. A ja se svako jutro budim s dva komada!
Vođen onom, kupujmo hrvatsko, kupujmo domaće, eto tako i ja kupujem domaće - norveško. Imaju tu neke koke u selu koje se bave proizvodnjom jaja, a kokovlasnica prodajom. Cijena je tek nešto viša od onih u trgovinama, a svi znamo kakva su ona u trgovini. Generalno ovdje u trgovinama hrana je nikakve kvalitete. Barem je moj dojam takav. S obzirom da uglavnom brstim biljke, asortiman mi je između plastike i potpune bezokusnosti. S obzirom da se malo toga ovdje može proizvesti, nije ni čudo da je ponuda takva. Zapadni (sjeverni) standard, štaš...
Što se samih jaja tiče, u samom okusu ne primijetim neku razliku, ali ovako bacanjem oka uočava se velika razlika. Jaja ovih poslovnih koka su bijela kao prosječni Norvežanin, dok su jaja koki seljanki primamljivije boje. Vjerujem da to pokazuje donekle i nutritivnu vrijednost. Kako god bilo, ove koke seljanke žive donekle slobodnim životom i druže se sa pijetlovima što će reći da žive sretno i zadovoljno. Onda prenesu sreću na to jaje, a jaje na mene. Ono si što jedeš.
Sjećam se mlađih dana, kad je stara majka isto tako nabavljala jaja "preko veze". Uvijek sam se čudio kakve veze ima da li je jaje bijelo ili žuto. Sad mi je jasnije da je tu puno dublja filozofija u igri.
Poanta ovog teksta nisu jaja, već dilema. Nije mi jasno jesam li skroz prolupao od života u Norveškoj ili jednostavno starim. Ili još gore, oboje?!