Protekle su tri godine mog života u Norveškoj i eto mene u Hrvatskoj. Jok! Vratio se nisam! Kakvo crno vraćanje? Vraćanje čemu? Kukanju, minimalcima i stalnom strahu ostanka bez posla, debati o partizanima i domobranima? Hvala lijepo, nekako ne bih. Svuda pođi, ali kući dođi. A moja kuća je u Norveškoj. Nekako mi se čini kao da je oduvijek i bila.
Nakon tri godine života u Norveškoj mogu reći da mi je napokon bilo lijepo boraviti malo u Hrvatskoj. Neke stvari poput rentanja auta nikako ne bi bile moguće da mi nije života u Norveškoj. Dobar je osjećaj biti u mogućnosti zaraditi za vlastito uživanje na godišnjem odmoru.
Svakome tko može, toplo preporučujem da bježi iz ove propasti. Život je prekratak da se provede mučeći se oko gole egzistencije. I vani truli kapitalizam uzima maha, no još uvijek se može pristojno živjeti. U ovom robovlasništvu nema života. Po mom iskustvu u stranom svijetu najveći problem za pojedinca može biti usamljenost, ali i to je kako se tko snađe. Sve ostalo je pozitivnije nego život u Hrvatskoj.
Ovaj tekst je eto vrlo kratak jer žurim na druženja kojima ovaj posjet rodnoj grudi obiluje. Trebat će mi odmor od godišnjeg odmora.
