Evo me opet sa jednim kukavičkim tekstom. Ne kukavičkim kao kukavica, nego kukavičkim kao kukavac. Da, da, meni je najteže na svijetu.
Gledajuć s naše južno evropske strane ovamo na sjeverno evropsku "idilu", čovjek pomisli samo da mi se toga dočepati i na konju sam. Pa eto, poneki čovjek se i dočepa Skandinavije i šta onda radi u toj Skandinaviji? Kuka! A zašto kuka, kukala mu majka?
Ovisno kako se tko snađe, početnički život je dosta težak. Sve ovisi o poslu, zapravo o prihodima, ali prihode je teško ostvariti bez nekog posla. Naravno, došljacima su širom otvorena vrata za najgore poslove i u najgorim firmama. Premda u zadnje vrijeme ni ta vrata nisu baš nešto otvorena. Slabo se tu i propuh provuče, a kamoli neki nezaposlenik u potrazi za robijom. Stanje se značajno pogoršalo, što zbog silne uvežene radne snage koja je voljna raditi u gorim uvjetima i za manje novca, što zbog drastičnog pada cijene sirove nafte koja je nosioc norveškog obilja. Premda je i to obilje upitna stvar, jer i kojekakve cijene znaju biti prilično obilne.
Al ajd, oko financija se i ne treba previše žaliti, osim kad ti srežu određene beneficije i počnu te plaćati manje. Naravno ni to nije malo, ali opet, čovjek se osjeća posrano kad za isti rad bude manje plaćen od ostalih. Ima tu i druga strana medalje. Život nije posao. Barem normalnom prosječnom čovjeku život nije posao. Postoje tu i druge stvari koje se dešavaju. E pa primjetio sam da se u mom životu izgubilo gotovo sve i ostao je samo posao koji je postao frustracija. Konačni rezultat svega toga je poimanje vlastitog života kao jednog loše snimljenog filma sa lošom radnjom. A i s još lošijim glumcima uključujući i onog glavnog!
Poznavao sam jednu curu koja je u ratna vremena otišla iz Bosne, čini mi se u Njemačku, pa naknadno u Ameriku. Tamo je odrasla, upoznali se preko interneta u ta dobra stvara vremena, kasnije i uživo.... I tako, negdje između 2010. i 2012. ona se odlučila vratiti, prvo u Hrvatsku, a naknadno opet u Bosnu. Tadašnjem meni nikako nije bilo jasno i nisam se mogao prestati čuditi kako nekome može pasti na pamet da se iz Amerike vrati u Hrvatsku. Kako??? I to ne samo ona, nego i mama i brat. Rekoh vi ljudi niste normalni.... Od'te sp'at!
Eto me nekoliko godina kasnije s malo više iskustva na grbači. Da, sad mi je jasno kako se netko može vratiti. Daleko sam ja još od bilo kakve ideje da se vraćam u Hrvatsku. Mislim da bi to bilo jako loše za mene. Ali počeo mi je po mozgu gmiliti neki crvić koji se pita da li bi možda život u nekoj drugoj zemlji bilo bolji. Ljudi kažu kriza je svuda, budi gdje jesi i šuti, ali... Ajde možda i ne bih trebao mijenjati državu. Krenulo je ovdje sve nizbrdo, al trebat će im barem desetljeće da sve srozaju na jad i bijedu. No, trebalo bi onda barem mijenjati ovu vukojebinu za neku civilizaciju. Naravno, treba naći drugi posao. Opet se sve vrti oko tog plaćenog robovlasništa. Pa zar se život u to pretvorio?
Stara narodna mudrost kaže, bolje biciklom u birtiju, nego limuzinom na posao. I nekako mi se čini da mi je bolje bilo kad sam upravo biciklom obilazio birtije u Hrvatskoj, nego sad kad... Dobro, idem pjeske na posao jer mi je blizu, ali imam punoljetnu limuzinu što recimo u Hrvatskoj nisam imao. Ne znam, teško je odvagnuti. Vjerojatno je ovdje dosta presudan faktor taj da pamtimo uglavnom lijepe uspomene. Sjećam se kako je divno bilo provozati se biciklom onih prvih proljetnih dana, osjetiti toplinu sunca, pronaći nekoga od prijatelja pa se ispričati uz kavu... Sigurno se ne sjećam kako je bilo platiti struju kojom sam se grijao ili koliko je koštala hrana ili pasta za zube. Sad ni sunca, ni prijatelja, usamljene kućne kave, plaćeni računi, stijene... A tko bi nama uostalom svima ugodio? Tako je kako je.
