Nakon nekih dvije i pol godine života u Norveškoj...
Odupirem se, ali izgleda da i u meni raste jedno tumoroidno biće - konzument. Došlo vrijeme popusta u trgovinama, a u Norveškoj opće prihvaćeno američko black friday preseravanje oteglo se cijeli taj tjedan. Da, ovdje je to trajalo cijeli tjedan i svejedno se zvalo black friday. Kupovalo se na sve strane, a ja cijeli taj tjedan nisam kupio ništa. Bio sam sav ponosan na sebe.
No već u ponedjeljak iskeširao sam mnoge novce za metaripolski televizor. Ne pitaj kako se sve to odigralo, ali da stanem u svoju obranu, uhvatili su me na prepad, probudili telefonom. Glatko sam odbio, jer šta će mi televizor, čemu kupovina tako jedne beskorisne naprave? Onaj postojeći dobar je za filmove, a problematičan dio bilo je samo ako sam htio nešto pročeprkati po internetu iz ležećeg položaja. Argumenti protiv kupovine bili su zadovoljavajući. Dvije minute kasnije odlučio sam da ću ga ipak kupiti.
Ogroman je! Milina je sada pogledati film, a i čitanje internetskih gluparija nije ni najmanji problem sa jedno tri metra udaljenosti. Pitanje je samo koliko je ova kupovina ohrabrila onog konzumerističkog gada u meni. Nemam namjeru ništa takvo kupovati u skorije vrijeme, no i za televizor sam rekao da ga ipak neću kupiti. I stajao sam iza svoje odluke pune dvije minute.
Slika koja je brzinski nastala za blog prikazuje moje gnijezdo kao neki kupleraj, ali evo kunem se televizorom da nemam crvene žarulje po kući. Velik je kontrast ekrana i okolnog prostora, a nije mi se čačkalo oko dobivanja idealnije slike. Možda bi sada mogao kupiti fotoaparat koji će to sam bolje odrađivati... Hmmmmm...