Biti vozač u Norveškoj ima svojih mana. Jedna od njih je i ta što podosta voziš. Nije to toliko strašno sve dok se ne sjate mnogobrojni turisti. Ne mogu reći da ih razumijem što traže ovdje. Sve skupo ko sam vrag, a nigdje ne mo'š prst umočiti u mora i jezera koliko je hladno. I k'o za inat ne možeš voziti ni 5 minuta, a da negdje nema vode. U redu, dođu i dive se planinama, vodopadima i svemu tome ostalome, ali dajte više malo brže vrludajte cestom. Znam, meni je isto bilo čudno kad sam došao. Ne čini se da je baš svuda moguće voziti koliko ograničenje dozvoljavala, ali moguće je! Tek tu i tamo stvarno treba usporiti, a ovo ostalo samo po gasu! Asfalt u Norveškoj poprilično je grub. Vjerujem da je to zato što ima mnogo padalina i leda zimi, ali ta grubost osim velike buke guma donosi i jako dobro držanje ceste. Male su šanse za proklizavanje.
I naravno, dođe Švabo 'vamo tek kupljenim kamperom i sjetio se da bi se mogao po Norveškoj provlačiti ovim uskim cesticama, lagano, na odmoru je. Ajde sve je to super, ali mi koji milijun puta vozimo tim stazama znamo ih već napamet, a i žurimo. Znamo gdje možemo ići po ograničenju, a gdje preko ograničenja. Jurcaš grdosijom brinuć' svoja posla, a onda ti se ovaj sa svojom prosječnom sporinom 33 km/h nasere i da bi mu palo na pamet da te negdje propusti. Ma jok! Nije čovjek navikao. U Njemačkoj se on poveze autobahnom, ograničenje ne postoji, deset traka u svakom smjeru i nema potrebe da se ti mičeš bržem od sebe. E pa Švabo moj, nije ti ovo tvoj autobahn i ovdje se moraš maknuti i iskoristiti svaki milimetar asfalta jer malo ga ima u širinu. A rašiti se ko beg i još me zajebavati sa svojom "slow" tablicom, e nećemo tako!