Dan po dan, evo stigla druga godišnjica mog nastanjivanja u Norveškoj. Nije dugo, al dovoljno da se čovjeku klikeri pobrkaju u glavi. Za prvu godišnjicu pisao sam općenito kako je bilo tijekom prve godine u Norveškoj, o prednostima i nedostacima ovog života. Sad ću cut the crap i pisat ću o onom glavnom. O parama!
Nije da sam nešto gladan para, ali to je, naravno glavni razlog emigracije sa propalog Balkana i čovjek se zaputi tamo gdje ima para. I tamo gdje se može zaputiti. Preletivši neki dan po evidenciji mojih norveških plaća, vidim da je u dvije godine kroz moje prste prešlo oko četvrt milijuna kruna. Bio sam zatečen kad mi je kroz glavu prošla ta misao. Ne misao o samoj svoti, već da sam o njoj razmišljao u milijunima. Do prije dvije godine hiljadarke su mi bile misaone imenice, a sada koristim milijune radi lakšeg izgovora dok pričam sam sa sobom.
Lijepo to zvuči ovako kad čovjek zamisli na hrpi, no s obzirom da se troškovi života u Norveškoj također skoro mogu obračunavati u milijunima, slabo što ostane u kasici prasici. Tamo jedva da ima četvrt, četvrti od tih četvrt milijuna. No dobro, s parama se prošire i mogućnosti, zine guzica na sve i svašta, pa se troši na kojekakve stvari koje prije nisu postojale niti u razmatranju. Novac je tu da se troši. Zlatne poluge su za čuvanje.
Svi oni nedostaci koje sam nabrajao u prošlogodišnjem tekstu i dalje postoje, ali postali su vrlo blijedi zahvaljujući financijskoj sigurnosti. Prednosti su postale još izraženije i stvarnije.
Život može biti dobar. Zato svatko tko može, pasoš u ruke, put pod noge i sretno!