Snijeg je padao kao sumanut. Aerodrom i avione konstantno su čistili i postojala je mogućnost da ne poletim. Kad sam vidio da je vrag odnio šalu, izašao sam i otpuhao sav snijeg! Da, toliko mi je bilo stalo da odletim u Norvešku, u taj predugo očekivani bolji život. Zanimljivo je počelo već na samom bergenskom aerodromu, jer po mene je došao kamion.
Nakon godinu dana naučio sam da je termin bolji život jedan vrlo relativan pojam pa sada ni sam nisam siguran šta da mislim. Prvih pola godine sam živio čoporativno sa rodbinom. Bila je to velika i stresna promjena nakon nekoliko godina momačkog života, no išlo je nekako. Prvu polovinu tog perioda proveo sam volontirajući na poslu u stjecanju radnih navika koje u Hrvatskoj nije lako steći u zadnjem desetljeću. Druga polovica tog perioda donijela je rad, ali za novac. Ispočetka mi je cijena norveške satnice izgledala suludo velika, no kako to obično biva, čovjek je nezasitna stoka i vrlo brzo počinje osjećati da je potplaćen za svoj rad. Da je dnevnica 500 eura to bi već bilo nešto. Ovako samo gubim vrijeme... Stvarno se ponekad uhvatim u razmišljanju da mi je malo za sat vremena zaraditi novac za koji sam u Hrvatskoj morao raditi 8 sati. Čudno, ali tako je to.
Druga polovica godine donosi stagnaciju na poslu i samostalni život. Prvo jedan kratak period u sobićku sa dijeljenjem kuhinje i kupaone, a onda pak unajmljivanje stana. Raširio se ko đubar po njivi, preko 50 kvadrata slobode. Dostatno po našim standardima, ali po norveškima možda tek za čovjeka i pol. A ja ljudina! Malo je neugodna pomisao da me svakih 8 minuta tog zadvoljstva košta jednu krunu, ali i vrijedi. Teško je odrasloj i formiranoj induvidui ako nema svoj ćošak i ne može živjeti po svojim pravilima. Posebno ako je mazga poput mene. Trenutni radni život je zamro, ali nekako krpam kraj sa krajem i peživljavam. Otporni smo mi Balkanci na financijske poteškoće. E baš za inat sve bolje živim što manje zarađujem!
Sunce je nešto najvažnije u životu. U ovom mom dijelu Norveške često bude dužih kišnih perioda. Kiša nije problem, neka pada. Nakon nekog vremena prestane smetati, kao da i ne pada. Problem je nedostatak svjetla. Posebno je to izraženo zimi kada svane oko 10 sati, a smrači se već prije 16 sati. I to je tako na južnom dijelu Norveške. Gore na sjeveru daleko je lošije, a na samom vrhu zemlje imaju non stop mrak. Mislio sam da to i nije nešto strašno, ali nakon prve kompletne zime provedene ovdje, po prvi put u životu sam osjetio glad za suncem. Neopisiv je to osjećaj. Nekakva utučenost, umrtvljenost, bezvoljnost... Gadno skroz. Poznata je uzrečica u teškim vremenima, ne treba ni para ni ničega, samo nek je zdravlja. Nekako bi to malo modificirao i rekao samo neka je sunca, žrtvovat ću i malo zdravlja. Sunce je definitivno život!
Voda je nešto najfinije na svijetu. Hladna, meka, slatkastog okusa. Prvih nekoliko mjeseci dok se još jezik ne privikne da je to normalno, ona ima fenomenalan okus i užitak je piti je. Kasnije se više ne osjeti toliko ta finoća, ali voda je uvijek pravo osvježenje. Definitivno nikada nije mlaka da se ne može piti. I usred ljeta stravično je hladna.
Planine su lijek za dušu. Nekoliko bijegova u planine napunilo mi je baterije za izdržavanje svega ostaloga. Veliki fizički napor je dobar sam po sebi, a onda kao konačni rezultat pogled na desetke planina u gotovo apsolutnoj tišini i miru. Strahopoštovanje prema prelijepoj i surovoj prirodi. Osim planina svuda su rijeke, vodopadi, potoci, jezera, more... Voda je svuda naokolo i uglavnom je to sve pitko. U više navrata sam pio vodu na terenu i eto me još uvijek među vama.
Društveni život je katastrofa. Nudim još malo zdravlja u zamjenu za društveni život. Život na selu i kratki posjeti u civilizaciju učinili su svoje. Sad sam lud skroz na skroz. Na granici sam da počnem razgovarati sam sa sobom. Cijelu stvar spašava internet. Koliko je god smetnja stvarnom društvenom životu u nekim "normalnim" životnim situacijama, meni trenutno internet znači sve. Žalosno, ali tako je.
Koliko "čujem" na internetu, mnogi pridošlice se žale kako im je teško započeti neki društveni život sa Norvežanima. Slažem se. Sav taj neki kontakt s većinom je nekako čudan. Drugi je to mentalitet. Ne razumijemo se i teško je protiv toga čak i uz puno truda.
Pare nisu problem, para nema. Gledajući sa Balkana ka zapadu sve nekako izgleda kao da novac pada sa neba. Dok sam ljetos radio puno radno vrijeme sa nešto prekovremenih, tako se i meni činilo. Sada gotovo uopće ne radim, a moram plaćati krov da mi ne pada kiša s neba. Rashodi su znatno veći od prihoda i zalihe su se istopile. Sve osim ovih potkožnih, one su dobrostojeće. Financijski se otprilike jednako natežem kao i u Hrvatskoj, samo što su iznosi kojima žongliram znatno veći. Vidjet ćemo kakve će rezultate donijeti mjeseci koji dolaze.
Jezik je problem. Da bi život profunkcionirao potrebno je znati jezik. Što zbog posla, što zbog društvenog života. Izrazito sam lijen za učenje, ali kada ga učim vrlo kratko mi ostaje u memoriji. Ovako usput uspijem donekle razumjeti ljude o čemu pričaju što je bolje nego ništa, naravno, ali nedovoljno dobro. Vjerujem da je praktički nemoguće dobiti neki posao bez znanja jezika, jer svi oni koje je bilo moguće dobiti već su odavno zauzeti od strane Poljaka i Litvanaca. A sam jezik je malo zapetljan. Postoje Bokmål i Nynorsk. Jedan se uči u školi, a drugi priča u mojim krajevima. Škola jezika košta dosta iz moje perspektive, a održava se u obližnjem gradu, što cijenu udvostručuje s obzirom da put nije besplatan. A eto čujem i savjete da se treba ubaciti u situacije da sam primoran pričati i da ću tako najbolje naučiti.
Prednosti života u Norveškoj
- znatno manja količina stresa, neopterećenost ljudi koja se osjeti u zraku
- financijska sigurnost, nije mi loše premda još nisam dogurao do toga
- priroda, melem za dušu
- neki čudan osjećaj kako je sve rješivo, svi problemi izgledaju manji
- stvari funkcioniraju, neke čak i predobro
- i naravno, brži internet :-)
Nedostaci života u Norveškoj:
- nedostatak sunca zimi
- usamljenost
- još malo usamljenosti
- kišovito vrijeme, barem u zapadnom dijelu
- sve je jako daleko
- prehladne rijeke i jezera za kupanje
Sljedećih godinu dana bi trebalo biti bolje. Neću reći da gore ne može, jer uvijek može, ali bome može biti i puno bolje.
