Raditi vrlo, vrlo malo. Eto kako. Ovo je opet jedan suhoparni tekst o novcima bez kojih se, zamisli, ni u Norveškoj ne može. Stigao je izvještaj o plaći za protekli mjesec. Bit će za kikiriki. Nisam se baš pretrgao od posla, a bome nisam dobio ni neke novce. Zapravo, zaradio sam skroz malo iz norveške perspektive, a zapravo sam zaradio nešto više od hrvatskog minimalca. Plaća je to za 20 radnih sati. Radio sam 21 sat, a onaj jedan je negdje netragom nestao. Pošto sam jedan sat na poslu izgubio napravivši jedan mali propust koji nije sasvim moja krivica (sramota me pričati o tome), progledat ću im kroz prste. Nek ih voda nosi.
Upravo taj jedan sat zeznuo bi me i prešao bi prag za plaćanje poreza po mojoj poreznoj tabeli. Zamršeni su to proračuni kako i kome određuju te tabele i kad bi i htio pojasniti ne bi mogao jer nemam pojma. Znam samo da mi jako dobro dođe to što sada kad sam jako malo radio, zapravo na ruke dobivam cijelu bruto plaću. Jedino su mi oduzeli zanemarivih 14,07 kruna kao i svakog prethodnog mjeseca, za nešto, tako to valjda treba. Inače porez se može na zahtjev plaćati u nekom određenom fiksnom postotku što i nije loše jer može biti dobar oblik štednje ukoliko se stavi nešto veći postotak. Za sada dok kilavo radim, ostajem na ovom modelu blagom prema sirotinji.
