Malo morgen svoj na svome! Možda jesam gazda unutar ovih zidova, ali vlasnik zidova i većine toga nisam ja. Nakon podstanarske epizode gdje sam se stiskao u sobičku, dijelio kupaonu i kuhinju sa raznim likovima i likušama, došlo je vrijeme da budem sam svoj gazda! Para je gotovo dvostruko veća, no komfor je milionostruki. Ja sam zapravo zbog one kosooke tražio frižider koji bi imao u svojoj sobi, no ispalo je da sam sa ogromnim frižiderom našao i cijeli stan. Tako je valjda trebalo biti.
Ova seoba, kao ni prethodna, nije bila nešto daleka. Zračne linije svega 630 metara, a cestovne 750. Prvo sam se preselio do Norveške nekih 1800 kilometara, a sad se ovdje seljakam u metrima. Čudak sam ja.
Neke nevjerojatne stvari oko selidbe su recimo nabavljanje svijetlo narančastog podupirača za dupad - sofe. Na facebook grupi koja se bavi dilanjem i poklanjanjem stvari na dosta lokalnim nivou, jedna kolegica s posla ponudila je ovu na slici. Ona kupuje novu. Uglavnom, dobio sam je za 200 kruna, a to je ovdje sića. Još je interesantnija priča sa televizorom. Na istoj toj grupi čovjek ga je poklanjao. Da, poklanjao. Trebalo je samo zaputiti se do dvadeset kilometara udaljenog grada i preuzeti ga. Televizor je težak kao crna zemlja pa je tom starijem čovjek bilo teško odnijeti ga na otpad. I to nije sve! Dok smo mi televizor uguravali u auto, čovjek nam je iznesao stakleni stolić na kojem je on stajao. Televizor, ne čovjek. I to ide s televizorom kaže on. Nažalost tehnikalije koje se nalaze ispod televizora nisu mogle stati u taj stakleni stolić.
Sljedeće što vrebam je neki besplatni krevet. Mogao bi to biti i veliki bračni krevet, jer soba je isprazna, a tu je još jedna totalno prazna soba. Uz bračni krevet treba i neka priležnica. Polako cure!!! Polako, jedna po jedna, sve će te doći na red.