Tik, tak, tika, taka, tik, tak... Nakon gotovo šesnaest milijuna tik tak sekundi u tuđini, mogu donijeti jedan zaključak. Ne vraćam se! Zašto se ne vraćam? Zato što mogu da se ne vratim.
Nije ovdje sve tako blistavo, kao što ni kod nas nije sve crno, no blistavije je nego što kod nas nije crno. Već sam pomalo zaboravio kako je to kod nas. Ne sjećam se stalnih poskupljenja, neprekidnih predviđanja kako ekonomija ide nizbrdo, razotkrivanja afera koje su radile bivše vlasti, sustavnog uništavanja mogućnosti egzistencije malog čovjeka. Ne sjećam se koliko je bio mučan svaki odlazak u trgovinu gdje sam morao dobro odvagnuti što ću kupiti. Koliko kalorija i osjećaja sitosti ću dobiti za koliko kuna. Ne sjećam se razmišljanja hoću li moći platiti kavu prijatelju. Ne sjećam se strepnje zimskog obračuna struje kojom sam se grijao. Ne sjećam se tupog osjećaja javljanja na rijetke oglase za posao, bez imalo nade da će tu negdje biti mjesta za mene. Ne sjećam se pogleda na starije, pa i ponešto mlađe sugrađane koji redovno obilaze kontejnere u potrazi za plastičnim flašama. Nerijetko i za hranom. Sjećam se, samo, ne želim se sjećati...
Ovo ovdje je pak neki sasvim drugi kutak svemira. Vidio sam neznatna poskupljenja, no kakav je standard izgledaju tako mizerna. Nisam baš upućen u vijesti, no čini mi se da se ovdje ne spominje nikakva kriza, naprotiv, vlada je zabrinuta da li im je fond koji posjeduju - prevelik. Afere u vlasti se ne dešavaju, a mali čovjek se ne osjeća kao mail jer mu je egzistencija dobra. Odlasci u trgovinu se obavljaju bez nekog odvagivanja, a kartica se bezbrižno pegla. Za plaćanje kave ne brinem, jer eto, nemam koga, a ni gdje odvesti. Grijanje na struju ne predstavlja veliki problem, jer struja košta otprilike kao kod nas, ali platljivo je to. Iskustva sa javljanjem na oglase za posao su više nego pozitivna. Kupljenje flaša po kontejnerima sam zapravo uspio i ovdje vidjeti. Koliko sam čuo radi se o jednoj azilantkinji koja baš nema zavidan džeparac od države pa se tako malo pomaže. Konkurencije nema, pa joj sigurno ide dobro.
Teško je odvagnuti gdje je bolje. S jedne strane život čine ljudi koji te okružuju. Uljepšavaju taj život, olakšavaju ga, oplemenjuju. S druge strane, financije su tijekom cijelog života prilično bitna stavka svima nama. Mnogi problemi su lako rješivi uz nešto papirića. Kada imaš ljude oko sebe nedostatak papirića narušava i te odnose, nekako ti egzistencionalni problemi ruše svu ljepotu u životu. A kad imaš papiriće koji ti omogućavaju neku udobnost, onda nemaš one koji ti život čine kvalitetnim. Kako pronaći sredinu? Kako imati oboje? Izgleda da ne ide.
Nego, da čujem, tko je računao koliko sekundi ima u pola godine?
