Tijekom uspona napravio sam čini mi se četiri piš ili diši pauze.
Na posljednjoj pauzi nakon nekih 6 kilometara guslanja, morao sam snimiti video i malo prokomentirati.
Završno penjanje biciklom nije potrajalo još dugo. Čini mi se da je strmost puta možda bila nešto blaža pa sam, premda umoran, uspio održavati isti tempo. Nakon sat i dvadeset minuta plus odmori, završen je biciklistički dio uspona. Na tom dijelu susreo sam i ženske.
Biciklu svaka čast. Izvukao je mene mrcinu ovako visoko, a niti jednom nije zacvilio niti rekao da mu je teško. On ostaje da malo odmori.
Nakon razgledavanja i slikanja naokolo, zbog vjetra koji me nemilosrdno hladio morao sam se spustiti do kamena koji me dobro zaštitio. Tu sam kraće vrijeme odmarao, pa nastavio sa lutanjem.
Ruuuuuuuuuuuuučaaaaaaaaaak!!!!! Nekakve male bobice koje bi trebale sličiti na maline. Okus i nije baš nešto, al bilo je fora pojesti tih desetak komada koliko sam našao.
A otkrio sam i kuda oni kablovi vode. Nema veze sa strujom već sa telefoniranjem. Nije ni čudo da svuda po planinama ima signala.
A ovuda ide putić kojim sam se mogao i popeti gore umesto da riskiram svoj nevini život.
Pored puta na jednom dijelu ima i neka jarko zelena mahovina. Da nije u planini nuklearka umjesto hidrocentrale?
Na kraju je uslijedila vožnja dolje. To je bilo podizanje adrenalina. Da put nije vijugav bilo bi daleko bolje. 7 i pol kilomtara prešao sam za 14 minuta, a na jednom dijelu išao sam čak 77 km/h. Mislim da mi je to najbrže što sam ikada postigao na biciklu. A i samo penjanje na 1039 metara je dakako najveći uspon koji sam postigao vlastitim nogama. Odlična je ovo zemlja!
Biciklu svaka čast. Izvukao je mene mrcinu ovako visoko, a niti jednom nije zacvilio niti rekao da mu je teško. On ostaje da malo odmori.
Pješačenje ka vrhu krenulo je super. Ima stazica koja je često posuta sitnijim kamenjem i bez problema se gazi po njoj. Na jednom dijelu staza kao da završava. Cijelo područje je mokro i gnjecavo pa sam tražio mogućnost da se od te točke počnem penjati strmije u stranu. Učinilo mi se kao da se mogu popeti bez problema, ali bilo je dosta zeznuto. Ovaj put i sam mislim da sam previše riskirao. Ne smijem tako nešto ponoviti.
No i to sam preživio. Ustvari čim ovo objavljujem vidi se da sam sve preživio. Idući dalje naišao sam na nekakve kablove. Pošto je unutar planine hidrocentrala nekako mi je bilo i jasno da im trebaju nekakvi kablovi. Nisam pratio kuda vode, jer interesantnije mi je bilo stići na vrh.
Radi hladnog vjetra koji je sve jače puhao, morao sam obući kišnu kabanicu. Ona je jedino što sam mogao ponijeti da mi posluži u tu svrhu i stvarno je fantastično odradila posao. Da nije bilo nje, smrznuo bi se i odustao od penjanja do vrha. Mislim da gore nikako nije bilo ni 10 stupnjeva, a uz hladan vjetar osjećaj je bio kao da je oko nule. U pozadini slike vidi se složena hrpa kamenja koja se vidi dolje iz Evangera. Ali to nije vrh pa nisam niti prilazio.
Ali, vrh slijedi!
Nakon razgledavanja i slikanja naokolo, zbog vjetra koji me nemilosrdno hladio morao sam se spustiti do kamena koji me dobro zaštitio. Tu sam kraće vrijeme odmarao, pa nastavio sa lutanjem.
Ruuuuuuuuuuuuučaaaaaaaaaak!!!!! Nekakve male bobice koje bi trebale sličiti na maline. Okus i nije baš nešto, al bilo je fora pojesti tih desetak komada koliko sam našao.
A otkrio sam i kuda oni kablovi vode. Nema veze sa strujom već sa telefoniranjem. Nije ni čudo da svuda po planinama ima signala.
A ovuda ide putić kojim sam se mogao i popeti gore umesto da riskiram svoj nevini život.
Pored puta na jednom dijelu ima i neka jarko zelena mahovina. Da nije u planini nuklearka umjesto hidrocentrale?
Na kraju je uslijedila vožnja dolje. To je bilo podizanje adrenalina. Da put nije vijugav bilo bi daleko bolje. 7 i pol kilomtara prešao sam za 14 minuta, a na jednom dijelu išao sam čak 77 km/h. Mislim da mi je to najbrže što sam ikada postigao na biciklu. A i samo penjanje na 1039 metara je dakako najveći uspon koji sam postigao vlastitim nogama. Odlična je ovo zemlja!