Biciklisti (sirotinja) ne smiju ići glavnom cestom, pa se moramo penjati po ovim cesticama koje su uglavnom tik pored glavne, samo su malo krivudavije vertikalno i puno krivudavije horizontalno. Guslanja bicikla koliko god ti srce želi.
Ali su zato sa tih viših ruta i pogledi interesantniji.
Uspon. Ova Norveška misli da ja imam kondicije za ta njena vijuganja.
Spust! Toooooooooooooooo!!!! Mjesto Bulken koje mi je na pol puta. Između moje ceste na sto kilometara nadmorske visine i ove normalne ceste nalazi se pruga. Pruge dobrim dijelom prate glavne cestovne puteve. Recimo ova ovdje ulazi u tunel dok cesta ide okolo, ali tamo iza opet se sreću.
Kućice uz potok. Kuća ima posvuda, a bome i potoka ima posvuda. Sasvim je logično da neke od kuća budu pored nekih od potoka.
Isti taj potok s druge strane mosta.
A eto i mene na tom šupljikavom mostu. Dosta je ovakvih pješačkih prijelaza. Valjda zato da se snijeg i led manje zadržavaju.
Nevjerojatno, ali u norveške vrtiće isto kao i kod nas idu djeca vrtićkog uzrasta. Ovdje ima i nešto većih, jer u produžetku je škola.
Još koji okret pedale pa me eto u gradu.
Na ulasku u grad su radovi koji traju beskonačno. Gradi se obilaznica koja će biti tunel koji izlazi na drugom kraju grada. Trebalo bi biti gotovo ove godine. Na krajevima tunela će biti u kružni tokovi, kojih je Norveška inače prepuna.
U gradu ima fin prilaz jezeru.
Sad ovo ispada kao da nešto kukam za Karlovcom. Al ne kukam, ne vraća mi se tamo. Kao što piše u pijesku, moj život je ovdje. Karlovac je tuga, čemer i jad, bez obzira što je gradonačelnik postao volonter. Koji je to lik. Nije mogao imati saborsku i gradonačelničku plaću, pa je sad on kao dobrica koji će džabe raditi za Karlovac. Jes, kako da ne!
U tom pijesku lako je pisati prstom, al što se vožnje bicikla tiče, iznimno je teško. Jedva sam u prvoj brzini išao da ne zaglavim. A par puta i jesam zaglavio.
...ova štrumpf kuća mi ne izgleda dobro radi svog ciglenog krova. Tko li ju unakazi ovako sunce mu norveško!
Pored jezera, sasvim je normalno da svako malo neki padobranac doleti. Non stop skakuću.
A normalno je da se i poneki curetak sunča.
Evo i malo snijega za sve one koji su se ugrijali gledajući kupačice.
Ovu količinu fotki možete zahvaliti samo jednom jedinom pratitelju bloga koji je rekao da moram više slikati. E sad eto i on mora sherati blog kao neki dan. Hvala Mirkec!