Uuspon je bio zeznut na samom početku. Kasnije je moguće hvatati se rukama za gusto drveće i svladavati strminu. Popeo sam se 40 metara, a otprilike isto toliko sam se udaljio od ceste. Strmo bome. U šumi nema ni Robin Hooda, ni medvjeda, ma nema nikog normalnog. Ja sam. Šuma je puna polomljenog drveća. Nisam to ja napravio. Valjda se osuši i popuca, nemam pojma. To mi izgleda kao dobar sistem da mlado drveće može rasti. Ma ovdje je i šumsko društvo uređeno.
Za razliku od uspona koji je prošao prilično glatko, silaženje je bilo malo jezovitije. Teren se sastoji od kamenja presvučenog mahovinom i nikad ne znaš gdje ti noga može propasti i gdje ćeš se pokliznuti. Nisam uspio pasti, jer da jesam ne bi ovoga sada bilo na blogu.
Dok sam ja tumarao šumom, bicikl je nezaključan odmarao pored ceste. Ni trenutka nisam pomišljao da će otići bez mene.
